5G MREŽA

 

5G mreža je najnovija i najbrža mobilna mreža pete generacije .

 

5G bežična tehnologija namijenjena je za isporuku većih multi-Gbps vršnih brzina prijenosa podataka, ultra nisku latenciju, veću pouzdanost, veliki mrežni kapacitet, povećanu dostupnost i ujednačenije korisničko iskustvo za više korisnika.
 
Koja je loša strana 5G?
 
4G mobilna mreža često se zakrče što rezultira raznim problemima prilikom pristupa važnim podacima.
S druge strane, 5G mreža omogućuje korisnicima da ih izbjegavaju zbog bolje brzine i veće propusnosti.
Glavni nedostatak 5G je što ima ograničenu globalnu pokrivenost i dostupan je samo na određenim lokacijama.
 
Brzine 5G mreže:

 

Prethodne generacije mobilnih mreža  1G, 2G, 3G i 4G.

  • Prva generacija – 1G (1980-te): prijenos analognog glasa.
  • Druga generacija – 2G (početak 1990-ih): prijenos digitalnog glasa , poruka i podataka brzinom do 250Kbps.
  • Treća generacija – 3G (početak 2000-ih): prijenos mobilnih podataka brzinom do 3 Mbps.
  • Treća polu-generacija – 3G+ (2005.): era mobilne širokopojasne mreže teoretske brzine do 42Mbps. Većina mobilnih operatera pruža pristup brzine do 6 Mbps.
  • Četvrta generacija – 4G (2009.): prijenos podataka brzine do 100Mbps. Koriste ga sve veće svjetske mreže.

5G standard je dizajniran sa proširenim kapacitetom kako bi omogućio korisničko iskustvo nove generacije, osnažio nove modele razmještanja i pružio nove usluge.

Uz velike brzine, vrhunsku pouzdanost i zanemarivu latenciju, 5G će proširiti mobilni ekosustav u nova područja. 5G će utjecati na svaku industriju, čineći sigurnijim prijevoz, zdravstvo na daljinu, preciznu poljoprivredu, digitaliziranu logistiku  i još mnogo toga.

DOBRE STRANE 5G MREŽE:

1. Veće brzine

2. Niska latencija

3. Povećani kapacitet

4. Više propusnosti

5. Pokretanje inovacija

 

LOŠE STRANE 5G MREŽE:

1. Ograničena globalna pokrivenost

2. Smanjena udaljenost emitiranja

3. Brzine učitavanja

4. Oslabljene baterije uređaja

5. Cyber ​​sigurnost

 

 

 

 

 

IZVORI:

 

 

 

 

 

 

Zaštita bežičnih mreža

Zaštita bežičnih mreža

 

Bežične mreže (IEEE 802.11 wireless lan) su zbog jednostavnosti postavljanja i
lakoće pristupa bez potrebe za fizičkim transportnim medijem sve popularnije. Cijene
bežičnih pristupnih točaka su sve niže, a mrežna sučelja za pristup bežičnoj mreži
uglavnom dolaze kao standardna oprema u većini prijenosnih računala i drugih
mobilnih uređaja. Kako bežične mreže svakim danom sve više ulaze u široku
primjenu, važno je sagledati i sigurnosne aspekte korištenja bežičnih mreža, posebno
zato jer ih jednostavnost pristupa čini dodatno izloženima na napade potencijalnih
napadača.

 

Sigurnosne prijetnje

Sve sigurnosne prijetnje koje postoje u fiksnim mrežama su potencijalne prijetnje i u bežičnim mrežama, no zbog svoje izloženosti i jednostavnosti pristupa, u bežičnim
mrežama postoje i dodatni sigurnosni rizici. Najveća prednost – bežični pristup – je
ujedno iz sigurnosnog gledišta i najveći nedostatak bežične mreže. Signal kojeg
emitira bežična pristupna točka nije moguće ograničiti samo na lokaciju gdje je fizički smještena organizacija unutar koje se poželjno da mreža bude dostupna. Maliciozni korisnici mogu dobiti pristup mreži prisluškivanjem prometa i probijanjem enkripcije ukoliko mreža nije adekvatno zaštićena.
Izraženije sigurnosne prijetnje bežičnim mrežama su:

• maliciozni korisnici mogu dobiti neautoriziran pristup internoj mreži kroz
bežičnu mrežu,
• osjetljive informacije koje nisu kriptirane, a šalju se kroz bežičnu mrežu,
mogu biti presretane,
• maliciozni korisnici mogu ukrasti identitet legitimnog korisnika i koristiti ga
na mreži,
• moguće je izvršiti DoS (engl. denial of service) napad na bežičnu mrežu ili
uređaj,
• maliciozni korisnici mogu kroz bežičnu mrežu pokretati napade na druge
mreže, a da pri tome ostanu anonimni,
• maliciozni korisnik može postaviti pristupnu točku koja „glumi“ legitimnu
pristupnu točku s ciljem da namami legitimne korisnike na spajanje na
pogrešnu pristupnu točku.

 

Mehanizmi zaštite

IEEE 802.11 standard za bežične mreže predviđa mehanizme kojima je cilj
povećanje sigurnosti bežičnih mreža odnosno ostvarivanja povjerljivosti i integriteta podataka te mogućnost sigurne autentikacije. Podaci koji putuju bežičnom mrežom moraju biti zaštićeni od presretanja ili prisluškivanja i moraju nepromijenjeni stići na svoje odredište.

 

 

WEP
Wireless Encryption Protocol (WEP) je protokol, dio IEEE 802.11 standarda,
namijenjen osiguranju bežičnih mreža. WEP protokol kriptira podatke koji putuju
između korisnika i pristupne točke zajedničkim ključem. Korisnik mora imati
odgovarajući WEP ključ kako bi mogao komunicirati s pristupnom točkom. WEP
protokol za enkripciju koristi RC4 algoritam s 64 ili 128 bitnim ključem, a za
osiguranje integriteta podataka koristi se CRC-32 algoritam. Pokazalo se da je takav
sigurnosni mehanizam moguće probiti javno dostupnim alatima i ne preporuča se kao odgovarajuća mjera zaštite.


WPA i WPA2
Wi-Fi Protected Access (WPA) je sigurnosni mehanizam osmišljen da ispravi
nedostatke u WEP protokolu. WPA koristi dinamičke ključeve koji se mijenjaju za
vrijeme korištenja sustava (TKIP) te „Michael“ algoritam za provjeru integriteta
podataka. WPA2 kao dodatno poboljšanje umjesto RC4 koristi varijantu AES
algoritma za enkripciju, ali nije podržan na starijim mrežnim sučeljima. Za
autentikaciju, WPA podržava 802.1x, ali može se koristiti i manje sigurni sustav sa
zajedničkim ključem – korisnici moraju poznavati zajednički ključ da bi se mogli
spojiti na mrežu.

 

Zaključak


Bežične mreže uvelike povećavaju mobilnost korisnika i jednostavnost pristupa
mreži, ali predstavljaju i nove sigurnosne rizike. Potrebno je procijeniti rizik
mogućnosti bežičnog pristupa mreži i primijeniti adekvatan stupanj zaštite. Bežične
mreže su dodatno izložene i time interesantne potencijalnim napadačima i
osiguravanju treba pristupiti s pažnjom. Mehanizama zaštite bežičnog pristupa ima
nekoliko, a neki od njih nisu dovoljno sigurni i mogu izazvati lažan osjećaj sigurnosti.
Uz redovito praćenje razvoja tehnologije i primjenjivanje najsvježijih sigurnosnih
mehanizama te kroz edukaciju korisnika i administratora, moguće je sigurnosne rizike svesti na minimum.

 

 

IZVORI: